ANTISEEN

Najbolji ili najgori

Jednom davno, moj prijatelj, potaknut efektnim omotom i okolnosti da je ploča na rasprodaji, kupio je u tadašnjem Jugotonu "Raw Power" od Iggy & the Stooges. Slijedeći dan kompetentno nas je informirao da lošiji heavy metal band nije čuo u životu. Ta tvrdnja, koliko god zvučala apsurdno, zapravo je i točna. Naime, na toj ploči nema solističkih egzibicija ljepuškastog guitar heroa, nema aranžmanski malo tvrđe odsviranog šlagera o tome kako opakom i prljavom rockeru prelijepa diva srce slomi, a koji tako dobro dođe za paljenje upaljača dok band odrađuje svoju stadionsku turneju itd.

Slično je i sa grupom Antiseen, s time da popis stilskih pravaca i podvrsta u kojima bi Antiseen mogli bez većih problema odnijeti zlatnu medalju za najgori band na svijetu je poveći: punk, hc, hard rock, heavy metal, cow-punk, street punk, country rock itd. To je i najveća kvaliteta banda, jer Antiseen apsolutno ima svoj prepoznatljiv, unikatan i postojan zvuk od svojih početaka prije 18 godina do danas. Priklanjanje određenim stilizacijskim shemama i kanonima pojedinog žanra značilo bi samo umatanje u celofan i dodavanje nepotrebne tare na ono što band želi isporučiti, a to je energija ili drugim riječima rock. Svjestan tog cilja band se i nazvao Antiseen, što je zapravo druga transkripcija od anti-scene i manifestacija principa "moje ime - moj program". Zbog toga Antiseen sigurno nikad neće biti u trendu, ali isto tako niti zastario ili izvan mode.

Njihov zvučni trade-mark nezamjenjiv poput traperica Levis 501 baziran je na dva postojana stupa. Prvi je grlena rika i brundanje Jeffa Claytona, koji ne samo da konstitucijom podsjeća na grizlija, već tako i zvuči. Drugi je specifičan pristup gitari Joe Younga, koja u njegovim rukama permanentno zuji, tako da se udaranje akorda praktično ne čuje već se samo izmjenjuje zzz... viših i nižih frekvencija. Pojednostavljeno rečeno kao da slušate virtuoza na električnom mlincu za kavu. Uz takav vokal i ortodoksno električan pristup gitari kakav ima npr. i Steve Albini, samo u drugačijem kontekstu, dolazi često mijenjana tokom karijere banda, ali uvijek precizna i brutalno jednostavna ritam sekcija, čija je osnovna uloga čekićanje u pozadini. Sve to čini band čiji repertoar sigurno nitko neće uz akustičnu gitaru navečer svirati na plaži, ali kojemu u isporuci čistog rocka ravno među oči teško da ima premca.

Antiseen se inače prezentira kao ponosni predstavnik američkog juga, duboko svjestan svog country i redneck okruženja i nasljeđa, glorificirajući pravo na nošenja oružja, američko "hrvanje", anti vegetarijanizam i političku nekorektnost, ali bez obzira na to, grupa niti slučajno nije pandan grupama kao što su Allman Brothers Band ili Lynard Skynard, budući da proizlazi iz iskustva punka i taj virus beskompromisnosti i neposrednosti prisutan je u svakom tonu koji band proizvodi.

Oni su punk po načinu realizacije, kao što su to u svom vremenu i okruženju bili Screaming Jay Hawkins, Sonics, Stooges ili Ramones. Najbolji dokaz za to je album "Hell" sastavljen isključivo od obrada u najširem rasponu od Sun Ra, Curtis Mayfielda, Hank Williamsa, Talking Heads i Anti Nowhere League, koje kroz tretman grupe od prve do zadnje zvuče kao nepatvoreni Antiseen punk rock originali, a album kao logična cjelina.

Ako pomislite da bi to mogao biti band za vas, situacija je vrlo jednostavna, poslušajte bilo koji album. Kasnije ploče produkcijski bolje reproduciraju žestinu Antiseena, ali sadržajno sve je to tu negdje i vrlo jasno. Antiseen će vas puknuti kod prvog slušanja i shvatiti će te da vam upravo nešto tako treba ili da vam je to bez veze. U drugom slučaju nema potrebe da se zamarate naknadnim preslušavanjima, pomnijim iščitavanjem konteksta, racionalno-kompromisnim prihvaćanjem banda kao OK, ali jednog od mnogih itd., jer je to potpuno promašeno. Oni su najbolji ili najgori.

Mario Miljavac